|
|
Sadržaj
Blagoslov
novog relikvijara bl. Ivana Merza u dubrovačkoj katedrali
Razgovor s Tomislavom Kršnjavijem povodom postavljanja
njegovog brončanog kipa kardinala Franje Kuharića u Pribiću
Tomislav Kršnjavi: Kip kardinala
Kuharića poziva na susret s Presvetim i ide u susret s Isusom svakom čovjeku
Hodočašćem svećenika Zagrebačke
nadbiskupije te otkrivanjem kipa sluge Božjega kardinala Franje Kuharića ispred
župne crkve u Pribiću u srijedu 2. listopada 2019. godine obilježava se 100.
obljetnica kardinalova rođenja. Tim povodom razgovarali smo s autorom kipa
sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, akademskim kiparom Tomislavom
Kršnjavijem, iza kojega je u 23 godine umjetničkog rada više od stotinu
rješenja, a potomak je slavnog Izidora Kršnjavija. Inače, brončani kip sluge
Božjega kardinala Franje Kuharića visok je 220 cm i izliven u Ljevaonici
umjetnina Ujević.
U jednom svom intervjuu na pitanje tko je
Tomislav Kršnjavi, vi ste odgovorili sljedeće: Možda je i na neki način
nemoguće odvojiti mene, moju osobu, od poziva kojem sam se posvetio. Uzelo me kiparstvo
i ponijelo, do kraja, kao da sam jedino to i mogao biti. No ono što sam s
godinama sve više shvaćao, kiparstvo nije cilj niti bit, kiparstvo je za mene
samo alat, instrument da mogu sve jasnije izraziti ono od čega živim i za čim
neprestano pokušavam uvijek iznova ići, a to je Ljubav Božja. Sada bi moja
starija djeca odmah rekla : ‘Tata, pa ti o čemu god počneš pričati, sve odmah
dovodiš do Boga!’ Što mogu?
Kiparstvo za mene doista nije posao. Nosim
ga u srcu i svi ti zadaci koje dobijem za mene su pozivi da izrazim to
zajedništvo s Bogom i tu Božju ljubav. Posebno kada se radi o sakralnim
skulpturama za sakralne prostore. U tome me na poseban način prati kardinal
Kuharić sa svojim biskupskim geslom – Bog je ljubav. S kardinalom Kuharićem
intimnije sam se upoznao prije desetak godina kada sam pobijedio na natječaju
za izradu njegova poprsja koje je postavljeno u Hrvatskom saboru. Tada sam kroz
molitvu i kroz čitanje o kardinalu Kuhariću doživio tu blizinu s njim koja me,
kao i blizina kardinala Stepinca, prati na mom životnom i kiparskom putu. Potom
sam radio kip kardinala Kuharića koji je postavljen u Petrinji pored crkve sv.
Lovre koji me doveo i do ovog najnovijeg poziva za izradu kardinalova kipa
povodom obilježavanja 100. obljetnice rođenja, a što smatram velikom čašću i
velikom milošću da sam izabran.
Kako je došlo do ove inicijative i odakle
nadahnuće za ovakvo rješenje kipa sluge Božjega kardinala Kuharića koji u ruci
drži pokaznicu s Presvetim?
Inicijativa je postojala već nekoliko
godina, a upravo je, kako sam rekao, kardinalov kip iz Petrinje bio zaslužan za
poziv iz Zagrebačke nadbiskupije 2017. godine u smislu da bi se takav drugi
odljev postavio i u Pribiću. Dosta sam o tome razgovarao s mons. Ivanom Šaškom,
mons. Mijom Gorskim i mons. Nedjeljkom Pintarićem ispred Zagrebačke
nadbiskupije kao naručitelja, i kad smo već došli do trenutka da bi se počeo
raditi taj drugi odljev, počeli smo razgovarati o tome da bi možda trebalo
unijeti neke preinake s obzirom na kip u Petrinji.
Dano mi je to na razmišljanje pa sam
predložio da kardinal Kuharić u ruci drži pokaznicu s Presvetim. Ta ideja je
prihvaćena, no s obzirom na nju, odlučeno je da lik kardinala bude u
liturgijskoj odjeći koja se nosi prilikom klanjanja i blagoslova s Presvetim.
Sve se na neki način providonosno
poklopilo tako da smo došli do konačnog rješenja lika kardinala Kuharića koji s
Presvetim u ruci ispred župne crkve poziva na susret s Presvetim i ide u susret
s Isusom svakom čovjeku. Dodatnu radost u meni je ovo rješenje izazvalo kad sam
saznao da je ove godine 35. obljetnica veličanstvenog i povijesnog
euharistijskog kongresa koji se 1984. godine, upravo za vrijeme kardinala
Kuharića održao u Mariji Bistrici.
Kip je smješten na južnoj strani župne
crkve u Pribiću i to tako da je cijeli dan obasjan suncem od izlaska do zalaska
što onda kipu i detaljima kroz igru svjetla i sjene daje u svakom trenutku novi
oblik i dojam kretanja.
Da. To je i bila ideja kod nalaženja
rješenja. Cijeloga dana sunce obasjava kardinalov lik tako da promatrač s
obzirom na kut pod kojim sunce obasjava kip uvijek vidi neki novi detalj.
Skulptura živi od svjetlosti. Kardinalov kip u tom smislu nudi puno detalja. Na
liturgijskom ruhu u plitkim reljefima sam izrazio simbole euharistije – listove
vinove loze i klasje pšenice. Tu su zatim ljiljani iz Kardinalova biskupskog
grba, ruže kao simboli Blažene Djevice Marije, a na leđima nalaze se slova IHS
(Isus Krist Spasitelj), dok se na dnu plašta nalazi reljef koji prikazuje bl.
Alojzija Stepinca u molitvi pred Majkom Božjom Dolskom. Njime sam htio
istaknuti povezanost dvojice velikih kardinala s krašićkim krajem i svetištem u
Dolu.
Meni je jedan od najdojmljivijih detalja
na kipu kardinalov osmijeh pun radosti i topline. Kažu umjetnici da je osmijeh
najteže izraziti. Kako je vama to uspjelo?
Da, osmijeh je uistinu najteže izraziti.
Posebno u slikarstvu. Niste jedini koji ste mi to rekli. Vjerujem da mi je u
tom zadatku pomogao svojim zagovorom sam kardinal Kuharić. Taj njegov osmijeh
je ono po čemu ga svi pamtimo. Tim osmijehom kardinal je nosio Božju ljubav i
blizinu u susretu sa svakim čovjekom. Htio sam da svatko onaj tko bude gledao
kardinalov kip prepozna Isusov poziv i u tom kardinalovu osmijehu osjeti radost
i ljubav koju samo Bog može dati.
Pozicija kipa ispred župne crkve je
također znakovita. Podsjeća me na stalne pozive pape Franje da kao Crkva
„izađemo“ na periferije, da donesemo Isusa svakom čovjeku u realnost njegova
života, a ne da čekamo zatvoreni iza zidova da drugi dođu k nama. I s druge
strane, Euharistijski Isus u kardinalovim rukama, ukazuje nam na istinu koju
kao Crkva, kao Isusovi učenici nikad ne smijemo zaboraviti – da svoj „izvor i
uvir“ imamo upravo u Euharistiji.
Da. To je kardinal Kuharić – čovjek
susreta i čovjek Euharistije koji je neumorno pozivao da živimo sakramentalno,
da molimo.
Kad spominjete molitvu – može li umjetnik
stvarati sakralnu umjetnost ako ne vjeruje u Boga?
Fizički se predmet može izraditi. Ima puno
darovitih ljudi. No mislim da se odjeci onoga što jesmo osjete na onome što činimo,
u našim djelima. U susretu s čovjekom jednostavno osjetimo tko vjeruje, a tko
ne vjeruje u Boga. Šteta je kada u sakralnim prostorima dođe do nekakvih
rješenja koja na neki način izražavaju i donose neka čudna ozračja pa se pitate
što je to i otkud tu. Imam dirljivih svjedočanstava, hvala Bogu i to me jako
veseli i potiče, ljudi koji su u susretu s nekim mojim djelom bili dodirnuti
Božjom milošću. Jedanput sam doživio da je svećenik pred mojim kipom Majke
Božje skinuo kapu i vidljivo dirnut gledao u kip. Kad sam ga pitao zašto to,
odgovorio mi je sljedeće: „Tomislave da znaš pred kolikim sam ja kipovima vodio
bogoslužja i umjesto da gledam prema kipu, morao sam gledati u pod.“
Ovo me potiče na sljedeće pitanje koje je
vrlo aktualno s obzirom na to da se u suvremenim umjetničkim rješenjima
prednost sve više daje apstrakciji nad figurativnošću. Zašto je to tako? Jel’
to odraz duha vremena u kojem živimo, a u kojem kao da se bojimo susreta sa
stvarnim licem čovjeka? Sa samim sobom jer nas ta figura, to lice provocira,
izaziva, otkriva nam naš egoizam i promašaje? Radije živimo u apstrakciji, u
bezličnim iluzijama o životu, svijetu i čovjeku.
Postoje vrlo lijepa i dobra umjetnička
rješenja koja stilski pripadaju apstrakciji. Kao kiparu, za mene nema sukoba
između apstrakcije i figurativnosti. Svaki dobar figurativan kip je i
apstraktan i obrnuto. Bitna je unutarnja mjera. Kip živi od svojih oblika i
likovnosti. On traži svoj prostor i najbolju mjeru u prostoru i u odnosu na
prostor u koji je postavljen. Kip mora biti dio cjeline. Oplemeniti prostor i
čovjeka koji ga gleda. Istina jest da su čovjek i figura na neki način prognani
iz području skulpture u „mainstream“ umjetnosti i to jest odraz kulture koja u
drugome, u čovjeku ne vidi blagoslov, nego konkurenciju, protivnika. Ne smeta
mi kad me netko proglašava „figurativnim kiparom“, bez obzira što se to smatra
dekadentnim za suvremenu umjetnost.
Na kraju razgovora opet ću citirati vaše
riječi iz jednog intervjua: Svaki me novi kip raduje kao prvi. Posebno
me u životu pratila svetkovina Svih Svetih, jako mi je drag taj dan kada nas
Nebo gleda na poseban način. Možda zato što kada god dobijem zadatak izraditi
kip kojeg novog sveca, ja ga odmah doživljavam prijateljem jer već je uputio za
mene mnoge molitve pa je izgleda on dobio raditi na meni, a ne ja na njemu.
Da, Svi Sveti su mi posebno dragi.
Čitateljima želim poručiti da budu upućeni prema Isusu, prema Euharistiji,
Presvetom Oltarskom Sakramentu. Nemojmo zapustiti i zanemariti svo to blago
koje nam Isus daruje po Crkvi u sakramentima. Ne zaboravimo da je Isus umro za
svakoga od nas. Pazimo na svoj osobni odnos s Isusom i izgrađujmo ga na poseban
način, kako je to kardinal Kuharić neumorno pozivao, kroz sakramentalni život.
Samo tako možemo prepoznati Boga u svome životu i u svome bližnjemu.
Izvor: HKM, Zvonko Franc, 02. 10. 2019.
godine
Razgovor s Tomislavom Kršnjavijem povodom
postavljanja njegovog brončanog kipa blaženog Alojzija Stepinca pred katedralom
u Sisku
Gost
našeg portala je poznati hrvatski akademski kipar Tomislav
Kršnjavi, koji je Siščanima najpoznatiji po tome što je blaženog Alojzija
Stepinca „učinio“ našim sugrađaninom, obzirom da je upravo
on autor kipa Blaženika koji je u svibnju 2018. postavljen na
prostoru ispred Katedrale Uzvišenja Svetog Križa na inicijativu sisačkog
biskupa Vlade Košića.
Možete li se na početku razgovora predstaviti čitateljima našega portala?
Tko je Tomislav Kršnjavi, osim što je poznati kipar?
Možda bi na to pitanje najbolje odgovorili ljudi koji
me poznaju, moja obitelj i prijatelji, ljudi koje sam ja upoznao i susreo u
životu. Možda je i na neki način nemoguće odvojiti mene, moju osobu, od poziva
kojem sam se posvetio. Uzelo me kiparstvo i ponijelo, do kraja, kao da sam
jedino to i mogao biti. No ono što sam s godinama sve više shvaćao, kiparstvo
nije cilj niti bit, kiparstvo je za mene samo alat, instrument da mogu sve
jasnije izraziti ono od čega živim i za čim neprestano pokušavam uvijek iznova
ići, a to je Ljubav Božja. Sada bi moja starija djeca odmah rekla : „Tata, pa
ti o čemu god počneš pričat, sve odmah dovodiš do Boga!“ Što mogu? Njegova je
Ljubav tako neizmjerno strpljiva s nama da kad se čovjek malo zamisli može samo
gorko zaplakati nad svojom nedostojnošću. Učim se tako iz dana u dan
strpljivosti i to mi u mnogim prilikama života tako teško ide. Raduju me djeca
sa svojim jednostavnim otkrićima života, načinom na koji u trenu izraze nešto
što sam si ja jako zakomplicirao. Sa suprugom Lindom, koja je također kiparica,
imam četvero djece i taj dar Milosti je doista neusporediv s bilo čim drugim.
Naša studentska ljubav izrasla je u obitelj iz koje i za koju se živi. U našem
domu djeca odrastaju uronjena u ozračje kipova i slika, naših razgovora kojima
uvijek struje odjeci onih tema i načina kojima smo posvećeni u stvaranju djela.
Sve je jako dinamično u našoj svakodnevnici tako da, najvjerojatnije iz tog
bogatstva odnosa, uopće nemam potrebu gledati televiziju ili čitati novine. Već
godinama to ne činim. Ostvarila se tako jedna mala pustinja u mojoj nutrini u
kojoj baš u pravom trenu, ne slučajno, naiđem i na malu oazu, tišinu o koju se
oslone sve nade.
Vaš kiparski opus je doista impozantan. Autor ste brojnih kipova koji
krase crkve i katedrale diljem Lijepe naše, ali i po svijetu. Uređivali ste
unutrašnjost crkava. Kako je uopće došlo do toga da ste baš Vi osoba ( umjetnik
) kojemu je povjerena važna zadaća prikazivanja brojnih svetaca Katoličke
crkve? Kako to tumačite?
Za sve, mogu samo reći hvala, hvala, hvala Ti Bože ! Sve vidim samo
Njegovim velikim darom, sva povjerenja koja su mi iskazana, sva djela gdje se
ostvario i izrazio život, njegove radosti, kao i njegove boli. U ljubavi nema
velikih i malih stvari, nastojim uvijek svakom kiparskom zadatku pristupiti na
potpun način, s jednakom pažnjom izraditi plaketu, maleni reljef i kip od
nekoliko metara visine. Iako su često veliki spomenici na trgovima javnosti
poznatiji i medijski puno više naglašeni, nema za mjeru ljepote nikakve
važnosti koliko smo centimetara otišli u visinu ili koliko tona teži koji kip,
u raznim veličinama su samo opet izražene snage posebnosti odnosa koji nas
dočekuju svojim iznenađenjem. Jednak mi ushit pobudi, kada lijepo, u mjeri,
ostvari svoje mjesto maleni biser na srebru relikvijara, kao i kad glasno
zazvuči prostor postavom velikog kipa s postamentom na trgu pred katedralom.
Svi su mi kipovi tako još od studentskih dana nekako jednako dragi i imaju svoj
razlog da su u određenom vremenu nastali baš takvi kakvi jesu. Kako su nastajali,
kipovi su mene mijenjali, iz svakog sam izašao drugačiji. Prošle se godine
navršilo dvadeset godina da sam diplomirao kiparstvo na Akademiji, imao sam
tada nepune 23 godine, od tada do danas ostvario sam preko 100 javnih radova, a
ono što me najviše raduje u svim naporima koji se javljaju na putu što se nije
ugasio onaj zaneseni i predani pogled kojim sam i tada gledao. Svaki me novi
kip raduje kao prvi. Posebno me u životu pratila svetkovina Svih Svetih, jako
mi je drag taj dan kada nas Nebo gleda na poseban način. Možda zato što kada
god dobijem zadatak izraditi kip kojeg novog sveca, ja ga odmah doživljavam
prijateljem jer već je uputio za mene mnoge molitve pa je izgleda on dobio
raditi na meni, a ne ja na njemu. Pojedini me sveci poput sv. Leopolda Mandića,
blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg Kardinala Franje Kuharića prate već
godinama tako da su postali moji dragi zagovornici pa se evo dogodilo da sam im
kipove i relikvijare izrađivao već više puta za razna mjesta. Nije stoga uopće
čudno što sam se u župi Svih Svetih u Zmijavcima, kod Imotskog, zadržao u
radovima kroz pet godina izradivši na toj crkvi petero brončanih vrata, kip
Gospe s malenim Isusom i projektirajući trg i kip svetoga Lovre pred crkvom. Uz
svece koje svakodnevno molim za njihov zagovor, najbliža je svakako Bogorodica
Marija, naša Majka. Njoj sam posebno povjerio svoje srce posvetivši se njenom
Bezgrešnom Srcu. Već nekoliko godina radim sa suradnicima na uređenju njenog
svetišta u Gori kod Petrinje, tamo sam osmislio cjelokupni interijer crkve koji
pomalo dobiva svoji konačni izgled. Kipove za svetište izrađujem zajedno sa
suprugom Lindom, tako da se njezini i moji kipovi u cjelokupnoj kompoziciji
lijepo povezuju i međusobno naglašavaju u različitosti naših osobnih pogleda na
teme. Nadam se, kada sve bude gotovo, da će u tom prekrasnom Božjem hramu i
interijer i eksterijer biti ostvareni u jednu cjelinu molitvenog prostora,
svetog mjesta, koji će u bogatstvu svih oblika i materijala omogućiti lijep
okvir za ljepotu i snagu liturgijskog slavlja kao i za tihe osobne molitve
vjernika.
Možete li nam reći kako započinjete rad na svakoj Vašoj skulpturi? Kakva
je priprema? U čemu nalazite nadahnuće za svaki pojedini zadatak i kakav je put
do idejnog rješenja?
Nije moguće jasno odrediti kada je jedan kip započeo, jer je svaki
povezan s prethodnima na meni jasniji ili tajnovitiji način. Svaki kip dio je
kontinuiteta kiparstva koje nasljedujem u tradiciji kipara koji su već
ostvarili svoja djela, svi kipovi koji su me nadahnuli u životu trajno žive u
mojih kipovima kao odjeci zajedničkih traganja i izraza smisla kipara koje
držim svojim duhovnim srodnicima. Mogao bih jedino reći da samo pojedino djelo
svoj početak, svoju osobitost dobiva u trenutku kada se začme ideja u mojem
duhu, djelo je već tada i ono buduće koje će, na primjer, biti na jednom trgu
ili oltaru. Usporedio bih to s Božjim stvaranjem koji daruje novi život osobe
pri njenoj prvoj iskri. Osoba je osoba od tog prvog trena, a povezana je s
cjelinom svih ljudi koji su bili ili će biti. Zato je svaki čovjek, i
čovječanstvo, naše neraskidivo pripadanje tom jedinstvu. No velika je razlika u
Božjem stvaranju i u našem. Bog u potpunosti poznaje ono što stvara, a mi tek
stvaranjem upoznajemo ono što stvaramo. Opet, sve je dar Njegove Ljubavi. Na
početku je tako uvijek molitva i molba da sve što radim bude na sve veću slavu
Božju, idejne skice – crteži pa onda mali model kompozicije kipa kojeg potom
koristim kao smjernicu za veliki kip. U svim fazama rada dolazi do većih ili
manjih promjena u odnosu na prethodno određenje, jer je u radu potrebno biti
otvoren za mogući zaokret i ako se pokaže da je on nužan, ja ga činim bez
obzira koliko sam već možda napredovao u nekom smjeru. Svakako ono od čega se
ne odustaje i što je u početku jako važno odrediti, to je ozračje, utisak koji
želim ostvariti kipom, izražajnost kipa koja bi morala poticati na odjeke u
promatraču, vjernika bi kip sveca trebao potaknuti na molitvu, da zastane i
susretne se bar na tren s tišinom kojoj teži. Tada možemo reći da je kip uspio.
Pred nama je blagdan Stepinčeva. Autor ste brojnih skulptura na temu
našega Blaženika. Kada ste izradili prvu skulpturu Alojzija Stepinca i gdje?
Prvu skicu blaženog Alojzija Stepinca izradio sam još kao student na
prvoj godini Akademije, bilo je to 1995. kada je raspisan natječaj za izradu
Stepinčeva kipa u Krašiću. To je bila malena glinena figura – skica kroz koju
sam kompozicijski zamislio Alojzija kako nosi križ svoga mučeništva. Potakla me
na to njegova fotografija iz Jeruzalema gdje je Stepinac pronio križ poznatim“
Putem Križa“. Tako sam od početka blaženog Alojzija doživljavao neraskidivim od
njegova mučeništva. Bio sam tada mladi student i nisam imao nikakva iskustva s
natječajima tako da rad nisam predao u Krašiću, ali je ostao u meni trajno
utisnut taj doživljaj i pomalo kroz godine razvijala se ideja i nada da će
jednom taj kip biti i ostvaren. Do prve realizacije brončanog kipa blaženog
Stepinca došlo je na poziv Nadbiskupskog duhovnog stola Zagrebačke
nadbiskupije, koji je od mene naručio kip Stepinca za dar našem kardinalu
Josipu Bozaniću povodom njegovog počasnog doktorata. To je kip manjih dimenzija
kojega sam rasporedio tako da Alojzije prigrli veliki križ svoga mučeništva.
Želio sam tako slikovito izraziti njegovo pouzdanje u Gospodina. Drago mi je da
baš taj, moj prvi brončani kip Stepinca, ima naš kardinal Bozanić. Prvi, pak,
veliki kip blaženog Stepinca ostvario sam u Benkovcu 2017. godine na poziv
tadašnjeg gradonačelnika Benkovca Branka Kutije i župnika Benkovačke župe don
Anđelka Buljata. Te je godine ostvaren novi Stepinčev trg pred crkvom u
Benkovcu, a ja sam Stepinčev brončani kip osmislio kao figuru Stepinca sa
sklopljenim rukama u molitvi. Kip je zajedno s kamenim postamentom, na kojem je
uklesana molitva Očenaša, visok preko 4 metra i ostvario je u srcu grada lijepo
ozračje, a Stepinčev lik sada svakodnevno upućuje svakog prolaznika da
usmjeruje svoje ruke k Gospodinu. Malena figura tog kipa bila je te godine na
Izložbi o blaženom Alojziju „ Put Svetosti „ u Bruxellesu koju je organizirala
sa Zagrebačkom nadbiskupijom, naša euro parlamentarka Marijana Petir. Baš sam
bio ponosan da mogu sudjelovati svojim radom na tako povijesno važnom događaju
za naš narod.
Možete li nam približiti povezanost blaženog Stepinca i Vas? Vjerujemo da
je ona duboko prisutna, jer o njoj progovarate kroz mnoge Vaše radove o
Stepincu.
Tko je za Vas bl. Alojzije Stepinac? Čime je najviše dotaknuo Vaše srce,
srce čovjeka vjere i umjetnika?
Blaženog Alojzija Stepinca uz sv. Ivana Krstitelja i sv. Leopolda
Mandića supruga Linda i ja uzeli smo za zaštitnika naše obitelji. Njegov je lik
svakodnevno prisutan u našem životu i osjećam njegov snažan zagovor u svojem
radu. Zbog toga mislim da je on svojim molitva bio prisutan i onih mojih prvih
studentskih dana kada sam doživio svoje osobno obraćenje Bogu. Od tada me prati
njegov lik, on me zasigurno uz Gospu doveo, kroz umjetnost, u predvorje
sakramenata i Svetog. Rastao sam od tada pomalo u vjeri i baš mi je blaženi
Alojzije, kroz molitvu i rad, postajao sve jasniji i važniji, kako meni osobno,
tako i u velikom značenju njegove žrtve za naš hrvatski narod. Za mene je, kako
sam već spomenuo, kardinal Stepinac neodvojiv od svoga puta Križa, koji je bio
i križni put našega naroda. Prihvatio je mučeništvo kao vršenje Božje volje u
koju se tako predano pouzdavao i kroz koju je izmolio našem narodu tolike Božje
milosti i snagu za ono što nam je tek imalo doći iza njegove smrti. Kada danas
čitam njegove propovijedi, koje poput snažnih riječi svetog Ivana Krstitelja
odjekuju iz onih godina, a tako su aktualne baš danas, kada u dnevniku župnika
Vranekovića čitam njegove svakodnevne razgovore tako pune strpljenja, pune
sućuti i molitve za obraćenja mržnje neprijatelja koji ga gazi i zatire, kada
čovjek gleda tu nesalomljivu postojanost za istinu, onda mislim da otvoreno
srce ne može ne prepoznati u njemu Božje djelo i snagu duha kojega mogu imati
samo Božji miljenici koji su dopustili izgubiti svoj život za Ljubav Božju.
Što nam možete reći o kipu blaženog Stepinca koji je obogatio prostor
ispred naše sisačke katedrale? Kako je nastalo baš ovakvo idejno rješenje? Kako
je tekao proces izrada kipa? Bio je to, vjerujemo, veliki izazov za Vas?
Postavljanje kipa blaženog Alojzija Stepinca ispred Sisačke biskupije i
katedrale bilo je godinama sisačkom biskupu Vladi Košiću u srcu. Kada me je
pozvao da izradim idejnu skicu budućeg spomenika i ukazao mi to povjerenje,
moje srce je doista gorjelo od želje da uspijemo ostvariti kip koji će izraziti
istovremeno kardinalovu snagu i blagost, kip koji će upućivati kako da se
nosimo s težinama danas, koji će nam biti kompas i utjeha, koji će također
pozivati na obraćenje srca onih koji ga i danas nakon sve jasnoće ne vole i
progone. No blaženog Alojzija Stepinca ne vole oni koji ga niti ne poznaju, u
našem društvu je mnogo onih koji zagledani u sliku laži jednostavno ne žele
vidjeti istinu. Blaženog Alojzija, kada prihvati istinu, čovjek ne može ne
voljeti. Na njegovu želju da biskupija daruje gradu Sisku kip našeg svetog
blaženika odmah sam biskupu Vladi Košiću predložio da bih volio ostvariti kip
Stepinca s prigrljenim velikim križem svoga mučeništva kojeg sam sve ove godine
promišljao. Biskupu Košiću se ta ideja svidjela i krenuli smo u realizaciju
dokumentacije kako bi sve što prije bilo spremno da se prema gradu Sisku
predloži cijeli projekt. S koliko je neodobravanja gradonačelnica Siska
prihvatila biskupov prijedlog i dar gradu i narodu, svima je kroz medije
poznato pa to ne bih iznova ponavljao, no da je pokušala sve učiniti da do
postavljanja spomenika ne dođe, pokušala je!!
Bilo je tada napada i na moju stručnost kao kipara, ali mislim da danas kip
najbolje govori za sebe, i o svojoj snazi i ljepoti.
U razgovoru s mnogim Siščanima bilo je prilike čuti kako je upravo ovo
mjesto na kome se kip nalazi zapravo posebno i ima određenu simboliku. Velika
je simbolika križa koji Stepinac i danas nosi i podnosi za svoj narod i
uvjerenja po kojima je živio. Tu su i djeca o kojoj je brinuo. Ipak, posebno je
zanimljiv položaj kipa u odnosu na samu katedralu? Kako taj odnos izgleda viđen
očima umjetnika?
Od početka mi je bilo jako znakovito da će kip blaženog Stepinca,
kojega sam odavno promišljao, biti pred Biskupijom i katedralom koja upravo
nosi naslov Katedrala Uzvišenja Svetoga Križa. Ljepšeg zajedništva u smislu
nismo mogli ni zamisliti. Bog je sve providio za nas pa su tako otpori
gradonačelnice da kip bude na gradskom trgu pred Biskupijom doveli do toga da
ga postavimo pred samom Katedralom. Prilagodio sam malu idejnu skicu kompozicije
veličinom i rasporedom točno za taj prostor, smjestio kip u omjer, oblikovao
kameni postament, a uz figuru blaženog Alojzija koji prihvaća križ svoga
mučeništva, rasporedio sam, kako je sadržajno predložio biskup Vlado Košić,
dvoje male djece. Dječaka i djevojčicu koji simboliziraju svu spašenu, gotovo
sve pravoslavnu djecu koju je Stepinac svojom požrtvovnošću uspio spasiti iz
ratnih zbivanja. Veliki kip našeg blaženog Alojzija tako je, u svojem krajnjem
izrazu i kompoziciji kojom sam ga ostvario, u potpunosti rođen iz prostora i za
prostor pred Katedralom. Srasli su zajedno, u cjelini prostora sveci Božji i
hram Božji. Drago mi je da se ovim postavom Stepinčeva kipa nadopunjuje i kip
vlč. Petra Žagmeštara koji sam izradio uz katedralni zvonik pred pastoralnom
dvoranom prije par godina. Velečasni Petar u svojim rukama drži Bibliju na
čijoj je naslovnoj strani križ kojim sam, također postavivši ga između njegovih
ruku, želio izraziti kako čovjek nije mjera svih stvari, već je križ čovjekov
mjera kojom će se čovjek mjeriti u posljednji dan. Tako je sada trg pred
Katedralom, trg mučenika za vjeru Svetoga Križa. Kada prilazimo Katedrali –
kardinal nas dočekuje i, upućujući rukom na križ koji grli, upućuje nas što
trebamo prigrliti u životu, a drugom rukom, držeći u ruci krunicu, pokazuje nam
kako se taj križ prihvaća.
Stepinčevo je pred nama. Stepinac nam je ostavio mnoge duhovne poruke i
„upute“ po kojima bismo trebali živjeti kako bi bilo bolje nama samima, ali i
ljudima s kojima živimo.
Koja je Stepinčeva misao Vama najupečatljivija? Što je to na što prvo
pomislite kad čujete njegovo ime?
Pomislim na postojanost i nepokolebljivost pred moćnicima svijeta, na
pastira koji se izložio olujama za svoje stado, na samu bit katoličanstva,
našeg zajedništva jedne crkve i svetoga Oca Pape. Mislim posebno o njegovim
propovijedima, o njegovom neprestanom prokazivanju Zloga u svim porama društva
onoga vremena koje se nažalost po mnogim stvarima do danas nije uopće
promijenilo. Njegov je glas i onda bio snažan u obrani obitelji i poziva narodu
na čistoću duše i morala, protiv abortusa i promiskuiteta, protiv psovke i
bogohule, protiv zatiranja slabih, protiv tlačenja naroda i gušenja identiteta
nacionalnog bića. Dao je život u obranu života. Molio za one koji ga progone,
pozivao da bez obzira na sva zla i laži koje nam se čine nikada ne smijemo
početi mrziti, dopustiti da nas zlo preuzme. Kada gledam na mnogim
fotografijama njegov lik ranjen mržnjom i torturama do bolesti, vidim ga poput
pokaznice iz koje sjaji Gospodin koji mu je iz dana u dan bio sve bliži.
I za kraj, kakvu biste poruku uputili Siščanima i svim vjernicima našega
grada i Biskupije?
Zaželio bih nam svima da nikada u teškoćama ne izgubimo radost i
vedrinu naše nade Uskrsnog jutra. Da jedni drugima pomognemo nositi križeve
života. Pozvao bih nas sve zajedno na ustrajnu molitvu Gospodaru života, kako
je to blaženi Stepinac znao reći, koji znade i može pomoći i onda, kada ljudi
ne znaju što dalje. Što više, kaže Alojzije, praksa je Božja – gdje čovjek
svršava, Bog počinje ! Njegove riječi koje me uvijek iznova posebno dirnu
izrečene su prije toliko godina u vremenu strašnog Drugog svjetskog rata:
„Više nego ikada potrebni su danas
čovječanstvu heroji Kristove ljubavi, da sagrade što je porušeno u ljudskim
dušama; da izliječe što je bolesno; da svežu što je slomljeno, da utješe što je
žalosno; da obrišu suze onima što plaču.“
Čini
mi se da je ova njegova misao, više nego ikada, potrebna baš danas!
Izvor: https://siscia.hr , M.M. 6. veljače, 2019. godine
Razgovor s akademskim kiparom Tomislavom Kršnjavijem
povodom postavljanja skulpture "Majka Božja s djetetom Isusom" u
Zmijavcima 10. kolovoza, u Godini vjere 2013.
Razgovor vodila časna sestra Mariangela u Zagrebu, 15.
listopada, 2013. godine
Tomislav Kršnjavi, akademski kipar, rođen je 16. 09. 1975. u Zagrebu. Maturirao
1994. na Školi Primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a kiparstvo je diplomirao
1998. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Samostalni je
umjetnik, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2004, do sada je
postavio preko 50 javnih skulptura. Sudjelovao na preko 20 skupnih i 9
samostalnih izložbi. Doktorant iz kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti
Sveučilišta u Zagrebu od 2010.
Kršnjavi je autor brojnih spomenika diljem Hrvatske, od velikih monumentalnih
spomenika, poput Svetog Petra u Makarskoj i Paške čipkarice u gradu Pagu do
brojnih portretnih bisti velikana hrvatske povijesti, svetaca i blaženika.
Izradio je, također mnoge plakete, reljefe, pa čak i zlatarske radove. Kao što
veliki brončani kip Svetog Petra, visok gotovo četiri metra, krasi vizuru
Makarske, tako i srebrni kalež s reljefnim medaljonima svetaca, dar biskupa
Vjekoslava Huzjaka svetom ocu Benediktu XVI, krasi vatikansku zbirku umjetnina.
Njegov rad, brončani reljef „Majka Božja od kamenitih vrata“, darovao je
kardinal Bozanić kardinalu Meisneru, kao uspomenu na dan zaštitnice grada
Zagreba. Izuzetno važan rad, portretna bista vlč. Vilima Cecelje izrađena u
četiri primjerka, postavljena je u važnim mjestima Ceceljina života: u
Bleiburgu, u Salzburgu, u Hrastovici i u Svetom Iliji. U istri je Kršnjavi
postavio tri biste trojici hrvatskih velikana: biskupu Juraju Dobrili u Puli,
mons. Boži Milanoviću u Kringi i našem novom blaženiku Miroslavu Bulešiću u
mjestu njegova mučeništva – u Lanišću. U Hrvatskom saboru postavljen je njegov
rad – brončano poprsje kardinala Franje Kuharića, na kojeg je Kršnjavi, kako
kaže, izuzetno ponosan. S posebnim zadovoljstvom izradio je brončani kip dr.
Isidora Kršnjavija, inače umjetnikovog prapradjeda, koji se danas nalazi u
Rijeci u Prvoj susačkoj hrvatskoj gimnaziji.
Jedan od remek-djela hrvatskog kiparstva je brončana figura paške čipkarice,
koju je Kršnjavi izradio skupa sa idejnim rješenjem prostora u gradu Pagu.
Ovo ljeto, na blagdan svetog Lovre, u našim Zmijavcima postavljen je i
blagoslovljen kip Majke Božje s djetetom Isusom, koji krasi park naše župne
crkve.
s. M.: Gospodine Kršnjavi, divimo se ovom Vašem djelu. Možete li nam opisati
kako je nastala baš ovakva skulptura Majke Božje?
T. K.: Lik Majke Božje već sam nekoliko puta radio i svaki put ga otkrivam na
novi način. Idejno rješenje za svaku skulpturu koju počinjem raditi rađa se na
mjestu i s mjestom gdje će na kraju biti postavljena. Tako je i ovaj kip Majke
Božje s djetetom Isusom, kojeg sam izradio za vaše Zmijavce, nastao iz
ambijenta kojeg sam upoznao najprije preko fotografija, a potom i uživo.
Posebno ozračje koje me dočekalo u Zmijavcima bitno je odredilo položaj
Marijina lika, njenu orijentaciju prema crkvi i zvoniku, a posebno i položaj
malog Isusa u Marijinom naručju. Odmah sam, u posebno naglašenom nebu, odlučio
da će Marijin lik biti postavljen na nešto povišeno, na jedan postament, a od
samog početka želio sam naglasiti Mariju kao mladu djevojku koja prihvaća Božji
poziv i koja u svom srcu prebire Šimunovo proroštvo: “A tebi će, Marijo, mač
boli probosti srce.” Marija to prihvaća – izražena je kao miran lik.
s. M.: Tražili smo umjetnika koji bi našu zahvalnost Bogu za sve što nam je
darovao u našoj zemaljskoj majci, izrazio najljepšim likom Majke Božje. Mislite
li da smo u tom traženju slučajno došli do Vas?
T. K.: Mislim da u životu ništa nije slučajno i mene je jako obradovalo kada su
me Vaša braća kontaktirala i izrazila želju da napravim lik Marije Djevice, kao
zavjetni dar Mariji u zahvalu svemu što je Vaša nedavno preminula majka
poklonila Vama – djeci i cijeloj obitelji. Osobno sam na to mislio – kako
povezanost Vaše brojne obitelji ugraditi u ovo djelo.
s. M.: Izuzetno nam je drago da ste napravili lik Bogorodice s djetetom Isusom
u naručju. Sve majke pamtimo s djetetom u naručju.
T. K.: Majka s djetetom u naručju je jedan jaki simbol koji je ključ za svako
ljudsko srce. Svi imamo Majku, svi imamo nekakav pojam o majci. U većini
slučajeva on je vezan za zaštitu i ljubav koja se pamti za cijeli život. Nadam
se da je tih osjećaja više nego onih nesretnih. Kao što dijete u naručju majke
izražava posebno snažnu ljubav, nježnost i blizinu, tako i motiv odvajanja
djeteta od majke daje jednu od najizražajnijih slika boli. U Marijinom liku
spojene su obje slike: majka radosti i majka boli, majka osmjeha i majka suza,
blažena Gospa – mlada majka i majka žalosti.
Marija koja drži maloga Isusa gleda prvi udah svoga djeteta, mnogo godina
poslije gledat će posljednji izdah svoga djeteta. Grlit će križ na kojem će
njezino maleno dijete biti razapeto. Mali Isus, nezaštićeni Bog, predan
na milost i nemilost svijetu bit će razapet na spasenje upravo tog istog
svijeta.
s. M.: Kad majka drži dijete u naručju, obično ga “ljubomorno” čuva uz sebe. A
ovdje…?
T. K.: Da, svaka majka pokušava zaštititi svoje dijete. Štiti ga čitavim svojim
životom. Možemo reći da je to ljubomorno. No, Marija je od početka pristala slijediti
Božji naum. Izrekla je: “Amen, neka mi bude po tvojoj riječi.” Tako sam
Djetetovu ručicu smjestio na Marijino srce jer se u tom srcu dogodilo
pristajanje da Bog dođe na svijet, da se Božja Riječ utjelovi.
Isus se okreće od svoje majke prema čovjeku. Jedan njegov dio se pokušava
nogicama priviti uz majku kao što to čini svako dijete, dok se drugi – božanski
otvara prema čovjeku. Kada pogledamo Isusovu ruku koja se oslanja na Marijino
srce, pokretom njegove glave osjećamo što će se dogoditi u slijedećem trenutku,
a to je da će se ruka otvoriti prema čovjeku. Iznad Marijinog srca, iznad
Isusove ručice je kopča ogrtača kojim je Marija zagrnuta. Na toj kopči izradio
sam maloga goluba – simbol Duha Svetoga. Duh Sveti je bio prisutan kod
Marijinog pristanka na Božju volju, a Duh Sveti kojemu je Isus svojim poslanjem
omogućio silazak među nas, i danas je prisutan u životima svakoga od nas i biti
će s nama do svršetka svijeta.
s. M.: Što vama osobno predstavlja Marijina zaštita?
T. K.: Mogu reći da svaki novi zadatak koji mi otvara temu nekih od Marijinih
stanja na poseban me način približava Mariji i samim time u njezinu zaštitu.
Upravo razmatranje raznih Marijinih stanja koja sam do sada obrađivao kao teme
na svojim kipovima, produbio mi je doživljaj Marijinog lika i približila
me u molitvi s Marijom. Njezinu blizinu i zaštitu mogu osjetiti, i uvijek
iznova, zahvaljujući Marijinom liku, spoznajem koliko sam nejak. Kao što je
Isus rekao da bez njega ne možemo učiniti ništa, tako imam dojam da ja bez Marije
ne mogu napraviti ništa. Marija je most prema Isusu, kao što je Isus most prema
Ocu, u zajedništvu sa Duhom Svetim.
s. M.: Jedan od prijedloga za natpis na postamentu je bio: “Evo ti majke!” (Iv
19,26). To su riječi koje je Isus s križa izrekao Ivanu. Danas govori svakome
od nas: Nisi sam, evo ti majke! Puno puta osobe u nevolji, pa čak i one u
dubokoj starosti zazivaju majku, gotovo dječjim povjerenjem. Kojim riječima
biste se Vi obratili Majci Božjoj dok stojite pred Vašim djelom?
T. K.: Prije bih mogao govoriti kojim se riječima obraćam Majci Božjoj dok
djela još niti nema. Naime, svako moje djelo počinje sa molitvom, sa zazivom:
“Neka djela naša budu na slavu Božju.” Mislim da je Marija na taj način
naročito prisutna pri izradi djela. Kada je sve gotovo, kada stojim pred
njezinim likom, na neki način osjećam podvojenost. Na neki čudan način imam
osjećaj kao da nisam ja načinio to djelo. Čak bi mogao reći: ono što je dobro –
bilo je u blagoslovu, a ono što bi se moglo popraviti da sam tu najviše ja imao
svoje prste.
No, što je na kraju bitno? Bitno je da je uspjela cjelina, da djelo govori
svojom izražajnošću. Sjetim se svog dragog profesora, slikara Mladena
Pejakovića, autora knjige “Zlatni rez” od preko šest stotina stranica. Kada su
njegove kolege pronašli tiskarsku pogrešku u njegovoj knjizi on bi odgovorio:
“Ma pustite to. To je kao madež na licu ljepotice.”
s. M.: Majčinstvo je najuzvišenija zadaća. Kako kaže Papa Benedikt XVI:
“Marijino majčinstvo, koje je započelo s njezinim pristankom u Nazaretu, dosiže
svoju puninu pod križem.” Smatrate li da se povjerenjem u njezin majčinski
zagovor upotpunjuje vjera u Isusa Krista i njegovo božanstvo?
T. K.: Da, svakako. Mariju i Isusa vidim u zaokruženoj cjelini sa nama koji
molimo Mariju za zagovor. Marija je majka. Isus nam ju je ostavio pod križem
kao Majku. Ona je majka svima nama. I upravo je očaravajuće da je Bog položio
sve u Marijin pristanak. Spasenje čovječanstva bilo je predano jednoj mladoj
djevojci da ona kaže svoje “da” ili “ne”. Neizmjerno je velika.
Tako će Gospodin nagraditi njezino povjerenje u Providnost, te u punini vremena
po Isusu Kristu donijeti nam vječnu radost. To je razlog da sam muku, koja je
prisutna od samog rođenja Isusova i za koju Marija zna, prikazao likom jednog
malog grdelina koji je sletio na Isusovu ručicu kojom grli svoju majku. Na
poseban me način dirnula jedna narodna predaja kako je grdelin ptica koja je
preletjela ispod Isusove ruke dok se Isus znojio krvavim znojem, te mu je jedna
kapljica pala na glavu. Grdelin je tako u narodu postao simbolom navjestitelja
Isusove muke.
U svim radosnim trenutcima svoga života, trebamo biti svjesni da sve može u
trenu nestati. Zato je neizmjerno važna naša vjera i povjerenje da će sve
jednom, u punini vremena, sve biti objedinjeno u Gospodinu.
s. M.: Papa Benedikt XVI više puta nam je stavio pred oči Mariju kao uzor
vjere: “Ona govori i misli Riječju Božjom, Riječ Božja postaje njezinom
riječju, i njezina riječ rađa se iz Božje riječi. Tako se objavljuje ,
uostalom, da su njezine misli u skladu s Božjim mislima, da je njezino htjenje
zajedno s Bogom. Budući da je duboko prožeta Božjom Riječju, ona može postati
majkom utjelovljene Riječi.” (Deus caritas est, 25. prosinca 2005, 41: AAS 98
2006). Nama se čini da ste u ovom liku Bogorodice s Djetetom na izvrstan način
predočili baš ove papine riječi, Marija kontemplativka, Majka utjelovljene
Riječi. Ovdje je Marija u pokretu?
T. K.: Da. Marijin i Isusov pokret prema naprijed su zapravo jedno. Kao što
papa kaže: biti u skladu s Božjim mislima – tako je Marija u skladu s Isusovim
pokretom. Pokret malog djeteta omogućen je iz Marijine mirnoće. Marija je
Njegovo sidro, njegovo težište i njegova os ravnoteže, od koje mali Isus okreće
glavu prema molitelju. Tako će biti moguć slijedeći Isusov pokret – ispružena
ruka prema čovjeku, a Marija će učiniti potpuni korak.
s. M.: “Što se dogodilo Mariji može se ponovo dogoditi svakome pojedinom od nas
svakog dana u slušanju Riječi i u slavljenju sakramenata” (iz apostolske
pobudnice Riječ Gospodnja, br. 28.). Rad na ovom djelu je bio mukotrpan,
vjerujem i radostan. Bili ste u društvu nebeske Majke. Evo, vi ste na neki
način obilježili svoju Godinu vjere. Možete li nam opisati kako je bilo
“družiti se” s Marijom cijelo vrijeme dok je nastajao ovaj rad?
T. K.: Na poseban način Marija je ušla u moj život ove godine, u Godini vjere.
Dogodilo se, ne slučajno kako smo već rekli, da sam istovremeno radio tri
Marijina stanja: Blaženu Djevicu Mariju sa malim Isusom za Vaše Zmijavce, Gospu
žalosnu pod križem i Mariju uznesenu na nebo za marijansko svetište u Gori za
sisasčkog biskupa Vladu Košića. Ona koja je mlada sa djetetom Isusom biti će
žalosna i grliti njegov križ, te će potpom biti uznesena i okrunjena na nebu.
Nadam se da ću uspjeti izraziti jedinstvo kroz ta tri Marijina stanja koja na
poseban način obilježavaju njezin život.
U Godini vjere, posebno me obradovao poziv da izradim portretnu bistu našeg
novog blaženika Miroslava Bulešića, koja je postavljena u Lanišću, mjestu
njegova mučeništva. Blaženi Miroslav također je na poseban način bio povezan sa
Marijom, te je u svom pastoralnom radu često pozivao na molitvu. Na poseban
način ga je obilježilo njegovo rođenje na dan Gospe Fatimske.
s. M.: Vjerujete li da će Vaše djelo pomoći nama, koji ćemo stajati pred likom
Majke Božje, da se u ovoj “Godini vjere” više usredotočimo na otajstvo vjere?
T. K.: Smisao izrade i postavljanja ovakvog djela jest samo u tome: doći do
sugovornika, ostvariti taj most, most prema Mariji, most preko Marije do Isusa,
most prema trojedinom Bogu.
Dirnulo me sve ovo ozračje koje sam doživio kod blagoslova kipa, srdačnost
kojom su me dočekali Vaš župnik fra Frano i vjernici Vaše župe i cijelog kraja,
koje sam imao priliku prvi put ovako prisnije upoznati. Doživio sam radost i
prijateljstvo, a vjerujem da će taj osjećaj kojeg sam ponio iz Zmijavaca
odjeknuti i u mojim novim radovima. Uvijek ću se rado sjećati Zmijavaca i
Godine vjere.
s. M.: Papa Ivan Pavao II je bio poznati štovatelj Majke Božje. Majka mu je
umrla kad je imao osam godina, a nakon ukopa otac ga je prikazao Gospi u
poznatom poljskom svetištu. Mnogi će stajati i pred ovim likom Gospe s
Djetetom, što im želite reći?
T. K.: Želim nam svima da u našim životima geslo blaženog Ivana Pavla II “Totus
Tuus” (Potpuno Tvoj) postane i naše geslo. Budimo predani molitvi. Molimo
Marijin zagovor za našu budnost, da nas prizove jedne k drugima. Želim i nadam
se da ćemo se i pred ovim kipom utjecati Mariji. Netko će produbiti svoju
vjeru, netko će biti potkrijepljen u životnim tegobama, netko će se možda
preobratiti. Pustimo sve Božjoj volji i budimo blizu jedni drugima.
s. M.: Uskoro očekujemo Vaše idejno rješenje brončanih vrata na glavnom ulazu
župne crkve Svih Svetih.
T. K. Obradovao me poziv Vašeg župnika fra Frane Lace da, nakon što smo
postavili Gospin kip, a koji je čini mi se jako dobro primljen od župljana,
izradim idejno rješenje za brončana vrata župne crkve. Kao i u promišljanju
kompozicije kod izrade Gospinog kipa, proizašlog iz ozračja crkvenog prostora,
tako će i kompozicije vratnica, nadam se, izraziti Imotski kraj i ljude koje
sam doživio. Na vratnicama će se pojaviti likovi svetaca i blaženika dragih u
našem narodu, kako slave Kraljicu neba s anđelima.
Uoči Božića idejno rješenje biti će predstavljeno župljanima na ogled, pa ćete
svi kao zajednica odlučiti da li ćemo od idejnog rješenja jednog dana zajedno
proslaviti njihov blagoslov.
s. M.: Iskreno Vam zahvaljujemo. Vjerujemo da će nam Majka Marija primjerom i
zagovorom biti trajni izazov za svagdanji hod u vjeri, za posvećenje, za pogled
prema vječnosti. Naše molitve želimo ujediniti u molitvi nadbiskupa msgr.
Marina Barišića: Usmjeri nas konačnoj slavi! Majko Marijo, koja si povjerovala
da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina, svojim pohodom usmjeri nas
prema Spasitelju, uskrslom Gospodinu, dok svi ne prispijemo do čovjeka
savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Daj da u radosti i nadi naših
svagdanjih pohoda, a osobito u nedjeljnom pohodu euharistijskog slavlja,
osjetimo radost koja je sposobna preobraziti i naša srca i naša polja.
Gospodine Kršnjavi, najljepša Vam hvala.
Razgovor s
Tomislavom Kršnjavijem povodom postavljanja njegovog brončanog kipa „Vitez
Relja u borbi sa zmajem“ u Slavonskom Brodu
Djelo kipara
Tomislava Kršnjavija ‘Silni Relja i Zmaj Ognjeni’ postavljeno u Slavonskom
Brodu
Silni Relja i Zmaj Ognjeni, iz bajke Ivane Brlić Mažuranić „Bratac Jaglenac i
sestrica Rutvica”, ‘sletjeli’ su danas na ranije pripremljeni postament pokraj
Kazališno-koncertne dvorane u Slavonskom Brodu, kao nastavak Projekta „Brod –
grad iz bajki” koji je na brodske ulice već smjestio Potjeha (Šetalište braće
Radić) te Lutonjicu Toporka i djeda Neumijka (park kod Strojarskog fakulteta).
– Kad su prije više od 12 godina krenuli razgovori te prije nego je napravljena
prva idejna skica za ovu lokaciju, promatrao sam okruženje, arhitekturu,
blizinu zgrade, usmjerenje rijeke i sunca i iz svega toga je krenulo
oblikovanje. Zakonitosti kompozicije i ono što me vodilo, bilo je vezano za ovo
mjesto i njegov položaj. Zato sam danas tu kako bismo sve uskladili u odnosu na
postolje. U središtu ovoga kipa je tema pobjede dobra nad zlom i sve je vođeno
tom mišlju. Zmaj je jako velik, strašno veliko zna biti i zlo, nekad je ono i
preko čovjeka. Ovaj vitez je miran i mada je puno manji od zla, on pobjeđuje
svojim prolazom, usredotočenošću na srce. On je zlatni vitez pobjede. To što
vjeruje i ljubi, omogućuje mu da s lakoćom i čak bez gledanja u zlo pobijedi te
na neki način samo prođe kroz to zlo. Djelo sam zamislio i kao spomenik svim
našim čuvarima, braniteljima, policajcima i mnogima koji nas i danas štite. –
za SBplus kazao je poznati hrvatski kipar Tomislav Kršnjavi, autor najveće
skulpture u seriji likova iz Ivaninih bajki na slavonskobrodskim ulicama.
– Zgrada Kazališta je velika, tu je rijeka. Ovaj prostor jako je rastvoren. Kip
bi mogao biti manji, ali se ne bi mogao nositi s otvorenošću prostora. Da bi
spomenik djelovao onako kako bismo željeli, potrebno je paziti na odnose
veličina. Razmišljao sam, pritom, i o kazališnom platou koji se spušta prema
rijeci onako kako ga je arhitekt zamislio. Plitko postolje skulpture njegov je
produžetak i poštovao je postojeće okruženje. Sama rijeka vizualno pomaže ovoj
Reljinoj pobjedi dok gledate skulpturu jer zmaja koji se polako već ruši
dodatno povlači i ‘obara’ na tlo. Rijetko je za skulpturu da, urbanistički
gledano, imate aktivne sve moguće vizure kao što je u ovom slučaju. Ovdje nam
je šetnica niža od nivoa postavljanja, a plato kazališta je viši. Dakle, sve
perspektive su prisutne, ptičja, žablja i sve okolne. Hortikulturalno je
prostor uređen i lijep, tako da skulptura dolazi kao jedan biser u prsten.
Nadam se da će se građanima sviđati te da će nekima biti i nadahnuće. – kazao
je Kršnjavi, vidno oduševljen kako njegovo djelo izgleda na mjestu kojemu je
namijenjeno. Naglasio je pritom kako nije neobično da prođu godine, pa i
desetljeće, od idejnog rješenja do postavljanja kipa na željenu lokaciju.
Iza prekrasne umjetnine u kojoj će uživati svi prolaznici, krije se dugotrajan
i mukotrpan rad. Upravo ona demantira one koji smatraju kako umjetnike ne treba
zanimati znanost. Kako bi čitav prizor koji će od danas gledati svi Brođani,
izdržao silu gravitacije, bilo je potrebno puno izračuna.
– Ovo je, što se ljevačkog dijela tiče, izrazito kompleksno. Upravo zbog
razvedenosti i dijelova koje je trebalo statički predvidjeti i ‘usidriti’ ta
krila koja su odvojena od tijela. Sve to potrebno je uskladiti s onim što
umjetnik traži. Nakon što kipar napravi model u glini i razvije svoje idejno
rješenje u mjeri 1:1, radi se gipsani odljev da bi se ta glina spasila i
sačuvala jer je ona kratkog vijeka trajanja zbog sušenja. Potom model može
stajati određeno vrijeme i onda se mora pristupiti lijevanju u broncu. Postupak
ide putem pozitiva i negativa. Prvo se skida otisak koji se radi u određenom
materijalu; gipsu ili nečemu sličnom. Potom ide voštani pozitiv koji je
identičan skulpturi, sa svim kiparskim tragovima po sebi. Potom slijedi proces
sušenja i lijevanja. Vosak izgori i na njegovo mjesto se lijeva bronca.
Umjetnik uvijek ima pregled i doradu voska. Kasnije kada je to u ‘finišu’ može
dorađivati i broncu, ispravljati eventualne anomalije nastale u procesu lijeva.
On to kontrolira i dorađuje. Kilogram otpadne bronce je 25 kuna, a kada mi
radimo svoju broncu s primjesama, to je daleko skuplje. Vandalski činovi su
mogući, ali besmisleni. Nekidan smo postavljali ponovno Kožarićevo Sunce u
Zagrebu koje je već treći put bilo na restauraciji i isto smo apelirali na
građane da je taj rad prevrijedan i preznačajan da bi to netko samo tako
išarao. – kazao je Nikica Ujević iz Ljevaonice umjetnina Ujević d.o.o. Zagreb,
poručivši i Brođanima neka čuvaju ono što imaju.
Uz savršeno mjesto za ovakvo impozantno djelo, preostaje tek do kraja urediti
sve prilaze postamentu jer iznad same šetnice uz Savu još uvijek ne postoji
pješačka staza koja prolazi duž parkirnih mjesta.
Blagoslov novog relikvijara bl. Ivana Merza u dubrovačkoj
katedrali
Prigodom
ovogodišnje proslave blagdana bl. Ivana Merza 10. svibnja u dubrovačkoj
katedrali, biskup Mate Uzinić blagoslovio je novi, umjetnički izrađen
relikvijar za relikvije bl. Ivana Merza koje se već od prije nekoliko godina
nalaze u katedrali. Relikvijar će od sada biti pridružen ostalim relikvijarima
koji se čuvaju u dubrovačkoj katedrali a iznose se na čašćenje vjernicima za
blagdane njihovih svetaca ili za koje važnije prigode. Na blagoslovu
relikvijara u dubrovačkoj katedrali, čije smo slike umetnuli u tekst ove
vijesti, bio je i sam umjetnik, akademski kipar Tomislav Kršnjavi koji ga je
izradio. Evo što kaže umjetnik o izradi relikvijara i njegovoj simbolici:
„U
duhovnosti bl. Ivana Merza liturgija je imala povlašteno i najintimnije mjesto.
Njegov liturgijski život kojim je prisno proživljavao Kristov život omogućio je
da nam izrazi divne misli o toj projekciji Neba na zemlju, kako
je sam znao reći. Ta me njegova misao o liturgiji i važnosti liturgije u životu
svakog vjernika posebno nadahnula i bila vodiljom u izradi idejne skice za
njegov relikvijar za zbirku moćnika dubrovačke katedrale. Pokušao sam
oblikujući slojeve sadržaja liturgije, te veličanstvene teme, izraziti u
relikvijaru bl. Ivana Merza upravo odnos te projekcije. Tako sam na prednjoj strani
relikvijara oblikovanog u mirnom geometrijskom obliku kvadrata zamislio u
stakleno središte postaviti samu relikviju bl. Merza, koja bi tako bila
naglašena i jasno vidljiva.
Naglašenost
relikvije u rasporedu geometrijskog polja pojačava se križem koji se od nje
razvija na sve četiri strane u rasteru kvadratnih polja našeg hrvatskog grba.
Nad križem osmislio sam maleni reljef s prizorom bl. Merza u molitvi i
razmatranju, pogleda usmjerenog prema Presvetom oltarskom sakramentu. U
kvadratnim poljima oko križa oblikovao sam dvanaest stupova koji simboliziraju
dvanaest apostola crkve, koje je svojim laičkim apostolatom bl. Merz
nasljedovao svojim predanim življenjem Bogu.
Drago
kamenje, prozirno te plavih i jantarnih boja izmjenjuje svoje položaje u
rasporedu cjeline, ostvarujući svečano i mirno ozračje, gusto i bogato svojim
izmjenama veličine i položaja. Stražnju sam stranu relikvijara zamislio kako
simboličnu sliku Neba. Sjajna i čista ploha postavljena je nosiocem za dvanaest
istovrsnih plavih kristala koji svojim različitim veličinama i nesimetričnim
rasporedom u kvadratu izražavaju nebeske zvijezde koje je bl. Merz tako volio s
udivljenjem gledati do dugo u noć. Veliki jantarni kamen i bijeli oniks,
izražavaju na nebeskom svodu sliku sunca i mjeseca te upotpunjavaju naše nebo
dana i noći. Udivljen pred svim stvorenim bl. Merz je hvalio Boga Oca,
Stvoritelja neba i zemlje i nadahnut umjetnošću koja živi i poziva na svetost
proglasio upravo liturgiju potpunim ostvarenjem umjetničkih ideala, jer
prikazuje život Kristov koji je centar povijesti. Duh sveti koji nadahnjuje
liturgiju, nadahnjivao je i život našeg blaženog Ivana Merza. Zbog trajnog
nastanjivanja Gospodina u Ivanovom srcu danas ga zovemo blaženim, a nadamo se i
molimo da ćemo ga uskoro zazivati i svetim. Tehnički je relikvijar
izrađen u zlatarskoj radionici „Rodić“ iz Zagreba, s kojom sam već ranije izveo
za dubrovačku katedralu i relikvijar bl. Alojzija Stepinca i sv. Leopolda
Mandića. Izradu ovoga relikvijara bl. Ivana Merza materijalno je pomogao
dubrovčanin gosp. Anđelko Ćorak.“
Izvor: http://ivanmerz.hr, o. Božidar Nagy, 13. svibnja 2017. godine